Jusuf Hadžifejzović

Vlasništvo Praznine

Ova je izložba, nakon mnogo godina, prva Jusufova izložba u Zagrebu. Sa trideset i pet godina raznolikih i uzburkano inventivnih praksi iza sebe, na ovoj se izložbi bavi raznim temama poznatih iz brojnih razdoblja svoje ranije karijere – performativnom umjetnosti, transformacijom svakodnevnih objekata, ponavljanjem, i dubokim posljedicama koje mogu stvoriti slučajni događaji i slučajni susreti. “Vlasništvo praznine” bavi se materijalnim naplavinama koje ostaju iza svakodnevnog života, i njihovim transformacijama putem Jusufove stvaralačke energije, u umjetničke objekte. Prazna ambalaža, boce, kartonske kutije i konzerve funkcioniraju kao materijalna evidencija Jusufovog svakodnevnog života u Sarajevu. Te je objekte sabirao i sakupljao otkako se vratio u Sarajevo, nakon razdoblja provedenog u Belgiji.
U jednu ruku, razumljivo je da takva praksa Jusufa smješta u tradiciju Marcela Duchampa i Josepha Beuysa; pretvaranje svakodnevnih objekata i običnih materijala u umjetničke objekte, u galerijski prostor. No, obrnuto od ove dvojice povijesnih figura, Jusuf ne teži intervenirati ili manipulirati; objekti, ispražnjeni od svojeg izvornog sadržaja procesom svakodnevne konzumacije, na izložbi su predstavljeni kao nijemi svjedoci umjetnikovog života.
Zapravo, reakcija umjetnika na ove predmete možda je više slikarska, a posvećena je i odnosi se na talijanskog slikara mrtve prirode Giorgia Morandija (1890 – 1964). Hadžifejzović je sasvim jasan kada govori o odnosu između ove aktualne instalacije i intenzivne, skoro halucinogene Morandijeve vizije. „Prostor praznine“ je igra riječi; dvostruka značenja Nature Morte i „mrtva priroda“ sasvim su namjerna. Pri tome, ovdje su važni elementi, ubojiti efekti potrošnje, odnosno zastoj u vremenu za umjetnika koji opsesivno i intenzivno reagira na različite vizualne podražaje.
Ovi su objekti nekada sadržavali tekućine ili krute tvari vitalne za svakodnevni opstanak i udobnost; hrana, lijekovi, alkohol, duhan, parfemi, sredstva za čišćenje. Sada, ispražnjeni svojih sadržaja procesom konzumacije, umjetnik sugerira da je i njegovo vlastito tijelo sada ispunjeno prazninom; sve što je ostalo je naša kontemplacija predmeta čija je izvorna svrha ispunjena. Sve što je ostalo, je opsesivni odnos između bricolueura i materijala koje je prikupio; odnos koji se stalno razvija, ali se nikada ne ispunjava. U određenom smislu instalacija se može čitati kao tržnica prošlih iskustava, koja se slobodno dijele, suprotno od supermarketa robe široke potrošnje.
Ako smo ono što konzumiramo, tada ovaj proces otkriva svoju prazninu; ispražnjeni objekti ispunjavaju prostor umjetničke galerije i čini se kao da djeluju kao skulpturalni opis praznine života, naprosto pogođeni potrošačkim trendovima prije nego li idejama ili osjećajima. Dapače, taj se proces fokusira na status objekta; sposobnost običnog kartona, kojeg većina ljudi naprosto ignorira, da potakne sjećanja na određeni dan ili određeni susret s nekim; prazna boca vina kao označitelj kratkog susreta i zanimljivog razgovora s nekim strancem. Ova njegova najnovija izložba teži zadržati oštrinu instalacije i performancea, kao društvene kritike i poziva na dijalog. U vrlo specifičnim okolnostima kulture u Sarajevu i šire u Bosni i Hercegovini, instalacija i performance ostaju marginalne, podzemne aktivnosti; kultura, takvu kava je, administriraju političke i poslovne klase, istodobno indiferentne i ignorantske prema ovakvim umjetničkim praksama. Možda je upravo to što daje Jusufovom radu tako snažni značaj; takva praksa omogućava dvostruki prostor, onaj sanjarenja i sjećanja, kao i onaj kritike, koji je možda u drugim zemljama takvim praksama već ispražnjen. Umjetnik, i oni čije utjecaje ovakvih praksi on nastavlja, nastavlja koristiti bilo koje alate koji su mu pri ruci kao sredstvo generiranja diskusija, humora, društvene interakcije, i kombinacije svih tih faktora u kritiku. Jusufova je umjetnost prvenstveno društvena, i relacijska; ova izložba nas poziva da razmišljamo o sjećanju i o tome kako nižemo svoje misli o prošlosti, te kako da damo smisao tim sjećanjima u hiper-kapitalističkoj sadašnjosti. Moglo bi se reći da se većina umjetnosti performancea s oštricom uperenom u političke teme iz 1970ih sada transformirala u suvremenu „društveno angažiranu umjetnost“. Ako je to istina, onda nam ova izložba tu transformaciju pokazuje unutar tijeka karijere jednog umjetnika.

Jusuf Hadžifejzović:

Rođen je 1956 u Prijepolju, Srbija, Jugoslavija. Umjetnik je sa internacionalnom reputacijom koji živi i radi u Sarajevu i Antverpenu. Bavi se performansom, slikarstvom i instalacijom. Diplomirao je na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1980. Godine Postdiplomski studij završio je u Dizeldorfu 1982. na Državnoj akademiji umjetnosti, u klasi profesora Klausa Rinkea. Osnivač je projekta “Jugoslovenska dokumenta” i jedan od osnivača kolekcije “Ars Aevi”. Izlagao je na brojnim izložbama, od kojih je važno spomenuti: 4 učešća na Venecijanskom bijenalu, “Desire for Freedom”, kustos Denys Zacharopoulos, Muzej savremene umjetnosti, Solun, “In the Gorges of the Balkans”, kustos Rene Block , Kunsthalle Fridericianum, Kassel, itd.

Property of Emptiness

This exhibition is Jusuf’s first showing in Zagreb in many years. With thirty-five years of varied and restlessly inventive practice behind him, this exhibition works over some themes familiar from that career – the performative, the transformation of the everyday object, repetition, the profound consequences that random events and chance meetings can have.
“Property of Emptiness” deals with the material detritus left behind by everyday life, and their transformation via Jusuf’s creative imagination, into art objects. Empty packaging, bottles, cartons, cans function as material evidence of Jusuf’s daily life in Sarajevo. These objects have been collected and assembled since he returned to the city, after a period in Belgium.
In one sense, of course, such a practice locates Jusuf in the tradition of Marcel Duchamp and Joseph Beuys; the making of everyday objects and commonplace materials into art objects, in a gallery space. But, unlike both these historical figures, Jusuf does not seek to intervene or manipulate; the objects, emptied of their original content by the process of everyday consumption, are presented as mute witnesses to the life of the artist.
In fact, the response of the artist to these objects is perhaps more painterly, and in particular reflects upon and pays tribute to the Italian nature morte painter Giorgio Morandi (1890-1964). Hadžifejzović is quite clear about the relationship between this current installation and the intense, near hallucinogenic vision of Morandi. “Property of Emptiness” is a play on words; the dual meanings of nature morte and “still life” are quite deliberate. The deadening effects of consumption, or the halt in time for an artist as they respond obsessively and intensively to different visual stimuli, are important elements here.
Once these objects contained fluids or solids vital for everyday survival and comfort; food, medicine, alcohol, tobacco, perfume, cleaning materials. Now voided of their contents in the process of consumption, the artist suggests that his own body has been filled with a like emptiness; all that is left is our contemplation of objects whose original purpose has been fulfilled. All that is left, is the obsessive relationship between bricoleur and his assembled materials; a constantly evolving, never fulfilled relationship. In one sense this installation can be read as a marketplace of past experience, shared freely, as opposed to a supermarket of consumer goods.
If we are what we consume, then this process reveals its emptiness; hollow objects filling the space of an art gallery, seeming to function as a sculptural depiction of the emptiness of lives primarily affected by consumer trends rather than by ideas or feelings. Further, it focuses on the status of the object; the ability of a humble carton, ignored by most, to trigger memories of a particular day or a particular encounter with someone; the empty bottle of wine as a marker of a brief meeting and interesting conversation with a stranger.
This latest show seeks to maintain the cutting edge of installation, and performance, as social critique and invitation to dialogue. In the very specific circumstances of culture in Sarajevo and wider BiH, installation and performance remain marginal, subterranean activities; culture, such as it is, is administered by political and business classes that are at once indifferent to, and ignorant of these practices. Perhaps it is this which gives Jusuf’s practice such a pungent relevance; these practices provide a dual space, to dream and remember, as well as to critique, that has perhaps been flattened out of such practices in other countries.
This artist, and those whose practice he continues to influence, continues to use whatever tools come to hand as a means of generating discussion, humour, social interaction, and the combination of all these factors into critique. Jusuf’s art is nothing if not social, and relational; this show here invites us to think of memory and how we order our thoughts of the past, and how to make sense of these memories in the hyper-capitalist present. It can be argued that much of the political edge of 1970s performance art has now transferred itself into contemporary “socially engaged art”. If that is true, then this exhibition shows us that transformation in the career of one artist.

Jon Blackwood, Curator

Born in 1956, in Prijepolje, Serbia, Yugoslavia. He is an artist with international reputation, who lives and works in Sarajevo and Antwerp. He mostly works in the medium of painting, performance and installation. He graduated at the Academy of Fine Arts in Belgrade in 1980. He holds an MA from the State Academy of Fine Arts in Dusseldorf since 1982. He is the founder of “Yugoslav Documents”, and one of the founders of “Ars Aevi” collection. He exhibited at numerous exhibitions: Venice Biennal, “Desire for Freedom”, Thessaloniki; Kunsthalle Fridericianum, Kassel, etc.